Naši proizvodi izazivaju medijsku pažnju već dugi niz godina. Trudimo se naše proizvode predstavimo na najbolji mogući način.


RTS: Sir iz kačice prvo osvojio srpske pijace, a sada stiže i na sve kontinente

Pre dve decenije Milan Volić iz bačkog sela Stapar kod Sombora, da bi očuvao proizvodnju odavno čuvenog i pomalo zaboravljenog, somborskog sira iz kačice pokrenuo je sopstvenu mlekaru. Prve proizvode je prodavao na pijaci a danas širom Srbije. Sir iz kačice stiže i na sve kontinente.

U mlekari, osim četvoročlane porodice, stalni posao ima još petnaestak radnika. Dnevno se preradi oko 4.000 litara mleka, a uz standardne mlečne proizvode godišnje i uglavnom na inostrano tržište plasiraju 1.500 sireva iz kačice.

Za dizajn i prodaju zadužena je najmlađi član porodice, diplomirani filolog.

„Recept vam neću reći, mogla bih da vam kažem ono što zaista karakteriše staparski sir u kačici. Sir je počeo da se pravi na salašima u okolini Stapara i ono što je vrlo karakteristično jeste da se recept nije prenosio ćerkama, jer će ćerke udajom da recept prenesu u drugu kuću, tako da su se snaje koje dođu u kuću učile receptu. To je ono što je jako, jako specifično“, priča Milica Volić iz Stapara.

Kako je sve počelo i koji su dalji planovi.

„Ja sam počeo čak i ne sa svojim mlekom, već delom svog mleka i počeo sam na pijaci i pijaca je za mene jedna institucija, jedno ogledalo, jedna zdrava ekonomija. Ne dam na pijacu da mi neko nešto kaže protiv nje. Planovi za dalje su da se širimo, da upotpunjujemo naše asortimane još više, privlačimo još više mušterija, da budemo lideri kod malih, srednjih preduzeća prerađivača u našem okruženju“, kaže Milan Volić, vlasnik mlekare u Staparu.

Sir iz kačice se proizvodi po recepturi starijoj od jednog veka, što podrazumeva obavezan izostanak konzervansa i svih drugih stabilizatora.

Pripremio: Simo Budimir

Sertifikat za somborski sir

SOMBOR –  Somborski sir iz kačice dobio je nacionalni sertifikat o geografskom poreklu. Za mlekaru „Gulmlek“ u Staparu, to je šansa za osvajanje novih tržišta.

RTV Vojvodina

Prečanska doza hedonizma

Čuveni somborski sir iz kačice, nastao u pustarama zapadne Bačke, pravio se prvobitno isključivo od ovčijeg mleka, da bi u kasnijim, industrijalizovanim varijantama,  dobio i znatan deo kravljeg mleka, pa ga danas, najpribližnijeg originalu i u iole ozbiljnijoj količini, proizvodi mlekara „Gulmlek“ Milana Volića u Staparu

Današnja produkcija ovog ukrasa svake trpeze je daleko od nekadašnje, ali Sombor poslednjih nekoliko godina postaje vidljiv na hedonističkoj mapi zbog još jedne vrste sira, tačnije nekoliko vrsta dimljenih sireva koji dolaze iz manufakture, silom ratnih (ne)prilika somborske porodice Stokuća.

Slučaj ili ne, tek Sombor po mnogo osnova, prevashodno kao svojevremeno jedan od gradova sa srpskom većinom svojih stanovnika u tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji, mnogoljudniji i od danas prestonog Beograda, ali i Zagreba, Novog Sada i inih gradova slovenskog juga, ima razloga za hvalu svojom istorijom, bilo da je u pitanju kultura, umetnost, prosveta, pa u krajnjoj liniji i nauka i privreda. Ali, vremena se menjaju, pa u predanju ostaje Sombor, Ravangrad Veljka Petrovića, zabeležen kao varoš bujnog zelenila, konja čilaša i svakovrsnog hedonizma, bilo da je u pitanju iće ili piće.

Tako se i danas žiteljima ovog grada, maknu li se samo ispod hlada svojih znamenitih bođoša i platana, obavezno upućuje pitanje – da li su sa sobom poneli i kačicu čuvenog somborskog sira. Uzdah koji kao odgovor obavezno prati ovo pitanje, znak je da je vreme, ako ne slave, a ono masovnije produkcije i ove delicije polako na zalasku, mada je svojevremeno, pogotovo sredinom prošlog veka, bio neizostavni sastojak svake somborske, ali i trpeze u gradovima negdanje Jugoslavije. Danas se sir čuven po nekoliko faza svoga zrenja, tokom kojih skoro u potpunosti menja ukus i izgled, jako teško može pronaći i u samom gradu u kojem je nastao, a kamoli na tezgama modernih supermarketa ili specijalizovanih delikatesnih radnji, jer je i njegova proizvodnja stvar težačka, mukotrpna. Nastao u pustarama zapadne Bačke, pravio se prvobitno isključivo od ovčijeg mleka, da bi u kasnijim, industrijalizovanim varijantama dobio i znatan deo kravljeg mleka, pa ga danas, najpribližnijeg originalu i u iole ozbiljnijoj količini, proizvodi mlekara „Gulmlek“ Milana Volića u Staparu, selu pokraj Sombora.

Tajna originalnog recepta 

To što je mala prodavnica ove mlekare u somborskoj legendarnoj „Pijaci u lancima“, skoro pa jedino mesto na kojem se može naći somborski sir u karakterističnoj drvenoj kačici ne čudi, pošto se prema sačuvanim podacima, originalni recept najduže sačuvao upravo u ovom selu, jer se u njemu, ali i po brojnim salašima u somborskoj okolini, on prenosio sa kolena na koleno, ali isključvio tako što su u tajne izrade sira koji karakteriše tvrda spoljašnja kora i mekana, za mazanje savršena unutrašnjost neponovljivog i jedinstvenog ukusa, bile upućivane samo novopridošle snahe, a ne kćeri, koje bi nakon udaje tajnu izrade somborskog sira odnele sa sobom u „tuđu“ kuću.

S povećanjem broja ovaca – čuvenih cigaja, na pašnjacima oko Sombora, pojavili su se i viškovi ovog hedonističkog sna, pa je prema raspoloživim podacima, trgovinu somborskim sirom počeo 1898. godine trgovac Daša Grujić, koji je prodavao sir u Somboru, ali i drugim mestima Austrougarske monarhije. Posao je nastavio njegov pomoćnik Dušan Dalјčev sve do izbijanja Velikog rata, dok su između dva rata istaknuti trgovci ovim specijalitetom bili Luka Majković i Žarko Ćirilov. Posle Drugog svetskog rata, somborski sir se pravio po porodičnim zadrugama, a pravila ga je „Bačka“ i kasnije „Somboled“, mada se već tada broj ovaca toliko smanjio da je pravlјen isklјučivo od kravlјeg sira, što je tek donekle umanjilo njegov originalni kvalitet, ali ipak…

Današnja produkcija ovog ukrasa svake trpeze je daleko od nekadašnje, ali Sombor poslednjih nekoliko godina postaje vidljiv na hedonističkoj mapi zbog još jedne vrste sira, tačnije nekoliko vrsta dimljenih sireva koji dolaze iz manufakture, silom ratnih (ne)prilika somborske porodice Stokuća.

Ključni su čovek i tehnologija, a ne mleko i podneblje 

Đuro i Biljana Stokuća, prognanici iz krševite Like, pre četvrt veka svili su porodično gnezdo u Somboru i posvetili se upravo onom što je tradicija njihove domaje – proizvodnji polutvrdog dimljenog sira od kravljeg mleka sa minimum 45 odsto masnoće, bez ikakavih dodataka, za kojim je i najveća potražnja. Ipak, jedinstvenost njihovog sira je u dodacima kao što su ljuta tucana paprika, bosiljak, bosiljak i granule belog luka, borovnica, orah, maslina, šunka, miksevi „3 u 1“ sa kombinacijom bosiljka, oraha i ljute paprike, i bosiljak, beli luk i ljuta paprika.

Iako postoje razlike između njihovog rodnog Plaškog u Lici i vojvođanske nizije u klimi, reljefu, flori, Stokuće su ubeđene da za proizvodnju sireva nije problem toliko u mleku, koliko je od ključnog uticaja tehnologija.

M. Miljenovi za dobrojutro.info


Brend iz sećanja u praznoj kačici

Srpski mlekari ovih dana, zbog nepovolјnih uslova proizvodnje, nedostatka zaštite i uvoza svežeg mleka, kiselo- mlečnih proizvoda i sireva, gase proizvodnju i upozoravaju da će domaće mlekarstvo doživeti bankrot.

Ionako umanjena i gotovo iščezla produkcija somborskog i sjeničkog sira, pirotskog kačkavalјa, trapista i drugih brendova – pala je na niske grane. A nekada nije bilo tako! 

Najnormalnija stvar u somborskim kafanama pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka veka bila je porcija somborskog sira za doručak, užinu i večeru. Uz sir, koji je bio posut slatkom alevom paprikom, služila se isečena glavica crnog luka, parče hleba, a nuđena je i čaša belog vina ili špricer! Najčuveniji somborski, a možda i vojvođanski brend svih vremena – somborski sir, imao je božanstveni ukus i veliku popularnost. Pored Sombora, prodavan je u mnogim krajevima i gradovima: Subotici, Osijeku, Pešti, Zagrebu, a najviše u Zemunu i Beogradu…

Stigao je u anegdoti čak do Londona, gde je čuveni Čerčil, zahvalјujući njemu, somborskom siru, naučio gde je Stapar (pored kojeg se nalazi Sombor), a u stvarnosti stigao je do bečkog dvora i Pariza! U francuskoj metropoli tih tridesetih godina prošlog veka nije izdržao probu… Dok ondašnjim prevoznim sredstvima nije bio dopremlјen, već se pomalo „čuo“ i ispucao. Nažalost, somborski trgovac Žarko Ćirilov, tridesetih godina prošlog veka, nije imao novca za tehnologiju koja bi u fabrici pravila sir s dugotrajnijim svojstvima.

A taj pravi, somborski sir, nastao je u okolnim pustarama sedišta nekadašnje Bačko-bodroške županije od ovčijeg mleka, s lјubavlјu salašarki i iskustvenom tehnologijom od više stotina godina. Primitivnom, ali i savršenom, jer su žene čobana i domaćice na salašima usavršile do tančina zanat pravlјenja sira u kačici ili šajtu. Taj biser među sirevima, koji je bio jedini od Svetske mlekarske organizacije priznati autohtoni sir s prostora nekadašnje Jugoslavije i zaštićenim geografskim poreklom u Srbiji – danas više skoro i ne postoji. Proizvodi se tek sporadično.
Poznati somborski apotekar Đorđe-Đurica Antić (1895-1991) decenijama je proučavao somborski sir i najzaslužniji je za objašnjenja zašto je somborski sir u današnjem smislu bio najveći brend na ovim prostorima.

– Somborski sir bio je čak i više od mleka, pored belančevina, bogat i priličnom količinom kalcijuma, fosfora i sumpora, preko krečnih soli koje se lako apsorbuju u krv i efikasno deluju na stvaranje i očvršćavanje kostiju, mišića i celokupnog nervnog sistema. Pojačava se time kapacitet i živahnost organizma, naročito srca, podiže se otpornost organizama i zaraznih bolesti – pisao je Antić u svojim beleškama iz 1937. godine.
Taj jedinstveni sir, koji se uglavnom isporučivao na tržište u kačicama od 10 do 15 kilograma, a u kasnije vreme i od pet, tri kilograma, pa i 800 grama, ispočetka se pravio isklјučivo od ovčijeg mleka. U somborskim pustarama koje su okruživale grad, bivalo je krajem 18. i u 19. veku i do 120.000 ovaca. Ne slučajno. Ovca je tada bila glavna domaća životinja koja je omogućavala mnoge stvari u životu. Davala je vunu, mleko, jagnjila se, a čobani su je preko leta držeći u torovima koristili za đubrenje njiva. Slatinasto zemlјište je pogodovalo ovim životinjama. Tako je somborska cigaja, poreklom iz jugoistočne Azije, preplavila livade, pašnjake i strnjike…

– Somborski sir se u ovim krajevima najpre pravio za sopstvene potrebe u porodičnim zadrugama i bio je sredstvo trampe, a kada je proizvodnja postajala veća zbog viškova mleka, onda je zbog kvaliteta postao izuzetno tražen – kaže nam prof. dr Zora Mijačević, koja je bila tvorac elaborata na osnovu kojeg je somborski sir postao proizvod sa zaštićenim geografskim poreklom. – On je bio i najkvalitetniji kada se pravio od punomasnog ovčijeg mleka.

Domaćice na salašima su naučile sve. Znale su da mleko mora da se podliva dok je sveže, bez štetnih bakterija, znale su koja su sirila najbolјa, laktom su merile temperaturu mleka, jer nekada u svakom domaćinstvu nije bilo termometra, dodavale su tačnu razmeru vode koja je obezbeđivala mekoću sira, vodile su račune na kojoj temperaturi odležava… Kada su se formirali grumeni, pritiskali su ih daskama ili kamenom, a posle toga sekle i slagale kriške u kačice ili druge posude. Sutra ponovo, pa danima, sve do vrha i – još malo iznad. Svakodnevno se mladi sir prepovijao belim krpama i gazama i vremenom kipeo iznad kačice. Taj spolјni deo činio je koru, a unutra je bio „za dušu i  lek“, za mazanje na hleb!

Prvi pisani trag o prodaji sira zabeležen je 1748. godine kada je u Novom Sadu „za jednu kačicu sira naplaćivana pijačarina od 3 novca“. Trgovina somborskim sirom vremenom je postala unosni posao. Prema raspoloživim podacima, trgovinu somborskim sirom počeo je 1898. godine trgovac Daša Grujić koji je prodavao sir u Somboru, ali i drugim mestima Austrougarske monarhije, pa i šire. Posao je nastavio njegov pomoćnik Dušan Dalјčev sve do izbijanja Velikog rata. Između dva rata istaknuti trgovci su bili Luka Majković i Žarko Ćirilov. Posle Drugog svetskog rata, somborski sir se pravio po porodičnim zadrugama, a pravila ga je „Bačka“ i kasnije „Somboled“. Već tada se broj ovaca toliko smanjio da je pravlјen isklјučivo od kravlјeg sira.

Mijačevićeva dodaje da je somborski sir ipak bio najkvalitetniji i najmazivniji dok se pravio od ovčijeg mleka.
– Kvalitet mleka mu je davao finoću, mekoću, nezaboravan ukus, ali i proteine, masnoću, minerale i vitamine – kaže dr Mijačević. – Za kilogram somborskog sira bilo je potrebno pet litara ovčijeg mleka, a kravlјeg šest do šest i po. Kravlјe mleko ima manje proteina, pa se događa da, ako se jače iscedi, sir bude krut. Nažalost, iz „Somboleda“ se danas plasira samo sir koji ima nedefinisan naziv – somborska!. On se dobija postupkom ultrafiltracije i nema ni izbliza kvalitete kao originalni somborski sir.  Somborski sir se nekada pravio tako što se prenosio s kolena na koleno, a Somborke su ostavlјale recepte, ne ćerkama već najstarijim snahama – da se recept ne bi odselio iz kuće. Falsifikovan je svojevremeno u Zagrebu… Pravlјen je, kako je zabeležio Đorđe Antić, čak  i u Australiji. Tamo ga je, kako je pisao „Politikin zabavnik“ u rubrici Verovali ili ne, patentirao polovinom 20. veka Staparac Vukomir S. Nedelјković…

I danas je najveći proizvođač u Staparu. Pored Đure i Bilјane Stokuće iz Sombora, nekoliko starijih Somborki i salašarki na somborskoj pijaci, somborski sir prodaje „Gulmlek“ iz Stapara. No, niko od njih nema licencu za proizvodnju somborskog sira. Kako je pre dve godine u Regionalnu privrednu komoru u Somboru stigao sertifikat o proizvodnji sira, u gradu i okolini niko nije ni pokušao da prilagodi uslove i dobije pravo da stavlјa na kačice markice sa zaštićenim geografskim poreklom.

– Pokušavali smo s velikim ambicijama da proizvodimo somborski sir – kaže vlasnik „Gulmleka“ Milan Volić. – Ali u ovoj zemlјi najmanje se vodi računa o proizvođaču. Svi uzmu svoje i nama ne ostane ništa. Za tri nedelјe sedam mojih kooperanata je rasprodalo krave. U somborsku mlekaru svakog petka stigne iz uvoza cisterna u kojoj je mleko jeftinije nego što nama plaćaju. Neće biti ni sira, ni mleka, ni „Gulmleka“! Raspatićemo stado i upropastiti i proizvođače i male mlekare.


Vojvođanske priče: Sir za kafane i bečki dvor

Svetski priznat brend usavršile salašarke iz negdašnje Bačko-bodroške županije. Recept za “bogovski” delikates kriju majke od ćerki, a odaju svekrve snajama kako bi tajna ostala u kući.

U TEM Somboru svega ima i svega je bilo, ali nešto najbolje što je ikad postojalo je sir “za dušu i lek”, čiju su proizvodnju usavršile salašarke nekadašnje Bačko-bodroške županije. Somborski sir, sa zaštićenim geografskim poreklom, bio je jedini autohtoni sir s prostora bivše Jugoslavije koji je priznala Svetska mlekarska organizacija. Oni koji su ga probali, danas ga čežnjivo traže, jer se proizvodi u simboličnim količinama, a nekad je služen i u kafanama.

– Najnormalnija stvar u somborskim kafanama pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka bila je porcija somborskog sira za doručak, užinu i večeru. Uz sir, koji je bio posut slatkom alevom paprikom, servirani su isečena glavica crnog luka i parče hleba, a nuđena je i čaša belog vina ili špricera – svedoči Miroslav Božin, novinar iz Stapara, sela kod Sombora, koje održava tradiciju proizvodnje somborskog sira.

Najstariji pisani trag o prodaji ovog sira potiče iz 1748. godine, kad je zabeleženo da je u Novom Sadu “za jednu kačicu sira naplaćivana pijačarina od tri novca”. Veliku trgovinu somborskim sirom započeo je krajem 19. veka Daša Grujić, koji ga je prodavao širom Austrougarske. Omiljeni sir jeo se i na bečkom dvoru, a tridesetih godina prošlog veka trgovac Žarko Ćirilov ga je plasirao u Pariz.

Posle Drugog svetskog rata, somborski sir je pravio prehrambeni kombinat “Bačka”, a kasnije i mlekara “Somboled”.

– Dolazili smo vozom u Sombor, pa fijakerom do “Bačke”, na uglu Pariske ulice i “Ćelavog trga”. Sir se nalazio u velikoj kačici od desetak kilograma. Sekli su ga dugačkim, oštrim nožem u kriške, pa stavljali na plitki tanjir. Iz njega su izlazili ljubav salašarki koje su ga pravile i prodavale u belim maramama i keceljama na pijaci, čistota podneblja i ukusi ravnice. Bio je to bogovski sir – sećanje je novinara Ljube Vukmanovića iz Novog Sada.

Somborski sir je gotovo dva veka pravljen isključivo od punomasnog ovčijeg mleka, a danas je njegova dominantna osnova kravlje mleko. Osim po božanstvenom ukusu i žućkasto-beloj boji, somborski sir je prepoznatljiv i po tome što trećina “kipi” iz kačice i liči na uskislo testo ili klobuk ogromne pečurke.

– Ministarstvo prosvete je 1920. godine tražilo da 16 učenica izučava somborsko sirarstvo. Gradski senat je odgovorio da to nije moguće, jer ne postoji žena u Somboru koja bi odala porodičnu tajnu pravljenja somborskog sira. Ni majke ćerkama nisu prenosile recept da njihovom udajom ne bi otišao u drugu kuću. Isključivo su tajnu otkrivale svekrve snajama – predočava somborski hroničar Milan Stepanović.

Zoran Rajić: Večernje novosti

Nije mu odolijevala niti carska trpeza u Beču

Somborski sir je Svjetska mljekarska organizacija svojevremeno priznala kao autohtoni sir s prostora bivše Jugoslavije. I samo ovo priznanje dovoljno govori o njegovoj vrijednosti i kakvoći, ali ipak, danas je somborski sir veoma teško pronaći. Proizvodnja ovog sira prilagođena industrijskoj tehnologiji u somborskoj mljekari »Somboled« počela je 1949. godine, ali se u ovom poduzeću ne proizvodi već posljednjih desetak godina, iz tko zna kojih razloga. Odgovor smo tražili u ovoj mljekari, ali ga na žalost nismo dobili. 

Dugo čuvana tajna Milan Volić iz Stapara, vlasnik mljekare »Gulmlek«, prije nekoliko godina ponovno je započeo proizvodnju ovoga sira, čak ga je i zaštitio.»Imao sam sreću«, govori Volić, »jer se nitko u Somboru nije sjetio zaštititi somborski sir.«Milan Volić kaže kako su njegovi preci bili stočari i proizvođači mlijeka, pa je tako i on nastavio tamo gdje su oni stali. Isprva je mlijeko kupovao u susjedstvu, potom u cijelom Staparu, a sada je prešao i na okolna sela. Trenutačno, u ovom ljetnom razdoblju ne proizvodi somborski sir, jer je za njegovu proizvodnju potrebna i odgovarajuća temperatura.»

Za somborski sir je potrebna pogodna temperatura, a sad je jako toplo pa ga ne pravim. Ako se ostavi, primjerice, na 8 Celzijevih stupnjeva, dešavaju se neželjeni procesi pa ne dobivamo pravu kvalitetu.«Tradicionalni i originalni somborski sir isprva je pravljen od isključivo ovčjeg mlijeka i predstavljao je specijalitet koji je lako nalazio kupce. Punomasni je sir karakterističnog izgleda i okusa, meke i fine konzistencije. Specifičan je i po tome što se proizvodi u kačicama, relativno lako, a za njegovu izradu nisu potrebni neki drugi pribori osim posuda za potsirivanje. Kako je u posljednje vrijeme sve manje ovaca, a samim tim i ovčjeg mlijeka, receptura somborskog sira vremenom se mijenjala te se danas rjeđe proizvodi od mješavine ovčjeg i kravljeg mlijeka, a češće isključivo od kravljeg mlijeka.

Nekada je bilo teško otkriti tajnu pripremanja, domaćice tu tajnu nisu prenosile ni svojim kćerima – jer će se one udati i tajna će prijeći u drugu kuću, ali snahe su je mogle saznati i tako bi tajna ostala u obitelji. Milan Volić kaže kako se tržište pomalo odviknulo od ovog sira i da mu je potrebna dobra reklama.»

Somborci su zainteresirani za somborski sir, kupuju ga, ali moram reći kako se tržiište od njega odviknulo. Imam sve u papirima i sada čekam financijsku potporu kako bih mogao krenuti s nekim marketinškim akcijama.«Ovaj mljekar planira proizvodnju još jednog sira kojeg je zaštitio, a kojeg je danas također teško naći. U narodu je poznat pod pomalo neobičnim nazivom – bunjevački smrdljivi sir, a Milan Volić ga je zaštitio pod nazivom bunjevački tucani sir.»

To je sir koji se pravi između blagdana Velike i Male Gospe. Sa svojim majstorom i tehnologom planiram posjetiti bake Bunjevke koje ovaj sir još uvijek rade i saznati originalnu recepturu. Ovaj sir nije za to da se sjedne i jede. Ne, to je sir koji traži društvo i dobro vino.« Deset litara mlijeka za kilogram sira Pokušali smo pronaći još nekog tko proizvodi somborski sir i pronašli smo ga u Hrvatskom domu u Somboru. To je Viktor Oršovai iz Sombora, a u Hrvatskom domu je tehnički tajnik. Somborski sir u manjim količinima proizvodi posljednje tri godine.»Recept sam dobio od jednog čovjeka iz Milčića.

Svaki dan kupim 5 litara mlijeka od čega se grubo dobije pola kilograma sira. Drugi dan napravim istu količinu, tako da kačica bude puna. Dakle, za kilogram somborskog sira utrošim 10 litara mlijeka. Cijena jednog kilograma je 500 dinara. Danas je jako teško doći do ovčjeg mlijeka, tako da za ovaj sir koristim isključivo kravlje mlijeko«, kaže Viktor Oršovai.Pravi somborski sir je mekan, mastan, žućkasto-bijele boje, s po nekoliko rupica veličine sočiva ili zrna kukuruza. Jedna trećina viri iz kačice i sliči uskislom tijestu ili glavi gljive. Na dijelu izvan kačice se obrazuje tanka, mekana i gipka kora, dok je ostali dio sira bez kore. Kora mora biti ujednačena, bez pukotina i procjepa, jer se sir u protivnom kvari.

Sirno tijesto je mekano i lako se i fino rastire pod prstima. Sir ne smije biti ni suviše mekan, a ni suviše tvrd. Kačice sa sirom mogu biti različitih veličina, a njihova se masa najčešće kreće od jednog do deset kilograma. O popularnosti somborskog sira govori i podatak da je nekada bio služen na carskoj trpezi u Beču. 

Zlatko Gorjanac – Hrvatska riječ